POLJE ŠARENIH RUŽA

"Majo!" zaderala se majka, "hoćeš li više pospremiti svoju sobu? Sto puta sam ti rekla! Što će Luka reći? Ostavi se te slike i počni čistiti!" Dok je majka već treći put za redom ponavljala iste riječi, Maja je zbunjeno gledala u sliku koju je grčevito držala u ruci. Na slici su se prelijevale boje i boje, jedna preko druge, jedna življa od druge. Neki bi rekli, obična slika petogodišnjeg djeteta koje je zarilo kist u kantice s bojama i potezalo nemilice njime po papiru. Međutim, ne za Maju. Maji je ova slika predstavljala nešto puno više. Ona je u njoj mogla vidjeti nešto puno značajnije od običnih dječjih šara. Možda ne zbog toga što je na slici, već zbog toga tko joj je sliku dao.

Prije nekoliko godina Maja se, kao i inače, vraćala iz škole. Sama. Kao i inače. "Eh", pomislila je gledajući svoje školske kolege u daljini, "zašto me ne žele prihvatiti? Zašto moram biti drugačija? Zašto ne mogu biti poput svih pa da me svi vole i žele se družiti sa mnom?" Kao što možete zaključiti, Maja nije bila izrazito omiljena u društvu i vrlo često je svoje vrijeme na putu od škole do kuće provodila sama. Uvijek je po nečemu bila drugačija, nije se slagala s mišljenjem većine i suprotstavljala se kada je smatrala da je svijetu, odnosno razredu (jer je to bio jedini svijet kojeg je do tad poznavala), nanesena nepravda. Iako je izvana ostavljala dojam vrlo ponosne, pomalo i bahate djevojčice, duboko je u sebi samo htjela prijatelja koji će ju razumjeti i biti barem malo sličan njoj. Netko s kime će moći provoditi dane i pričati o svemu što ju muči i zabavlja.

No, vratimo se na priču. Tog, pomalo dosadnog dana, na putu iz škole, Maja ugleda prekrasan bijeli cvijet s ružičasto - crvenim mrljama i zastane kraj njega. "Kako je predivan", pomisli, "mogla bih ga ubrati i odnijeti u svoju sobu da mi pravi društvo." Prije nego li je Maja posegnula rukom prema cvijetu, osjeti kako ju neka neobjašnjiva sila vuče prema gore, sve dok nije naglo stala i opet osjetila tlo pod nogama. Otvorila je oči i pogledala oko sebe. Tik do njenih obraza stajao je dječak sav u čudu i svojim velikim očima gledao u nju. "Aaaaaa, tko si ti? Što želiš?" viknula je prestrašeno Maja. "Ne boj se, moje ime je Erik, a ti se nalaziš na Polju Šarenih Ruža. Pogledaj oko sebe." Maja se okrene oko sebe, a pogled joj padne na prostrano polje tisuća šarenih ruža. Svaka ruža bila je prošarana crvenim, zelenim, plavim i žutim nijansama boja. Prostirale su se dokle pogled seže, jedna za drugom, čineći polje šarenim i veselim. Maja je bila toliko oduševljena viđenim da je počela skakati, bacati se po polju i valjati po zelenoj travi koja je ljubila šarene ruže. Odjednom zastane, pogleda u Erikove oči koje su ju promatrale s veseljem i upita: "Ali, što ja radim ovdje. Kako je ovo moguće?" Erik se šaljivo nasmiješi pa doda: "Sjećaš li se one ruže pokraj puta koju si htjela ubrati? Svaki dan si prolazila pored nje i nisi ju primjećivala. Ona je svaki dan slušala tvoje tužne riječi o tome koliko si usamljena. Ali nikada nisi stala i pogledala oko sebe. Danas si poželjela biti kao i drugi, da te svi vole i da se druže s tobom. Ruža se rastužila i svoj prekrasan miris proširila do tebe kako bi ju konačno primijetila, a onda te odlučila dovesti ovdje. Znaš, sve ove ruže su se jednom osjećale kao i ti. One nisu kao druge ruže, romantične crvene, sramežljive bijele, raskošne žute. Ne, one su posebne, šarene. Dugo ih nitko nije primjećivao. Međutim, nisu se obeshrabrile, bile su ponosne na svoje boje i mrlje. Kako ih nitko nije koristio za bukete ili ukrase, dolazilo ih je sve više i više, sve dok od njih nije nastalo ovakvo prekrasno šareno polje. Nitko se ovdje nije našao slučajno, pa čak niti ja. Jednom davno i ja sam se osjećao kao ti, ali vidjevši ove ponosne i prekrasne ruže, shvatio sam da smo svi prekrasni na svoj način i da smo svi posebni. Vidiš, ne treba se bojati onoga što jesi, moraš to prihvatiti i voljeti, a oni koji su vrijedni, doći će u tvoj život i više nikada iz njega neće izaći. Jednom kada to shvatiš, Polje će ti ostati uspomena koju ćeš držati čvrsto u srcu, baš kao i ja."

Maja je ostala s Erikom sljedećih nekoliko dana. Družili su se s ružama i divili se njihovoj ljepoti. Iako je na početku Maja bila prestrašena i nije vjerovala Eriku, sada je u potpunosti shvatila što znači biti svoj i voljeti sebe. Shvatila je što znači prihvatiti sve boje kojima je naša osobnost obojana. No, nakon nekog vremena, došao je i dan rastanka. Maja je gledala u Erika i Polje tužnim očima i upitala: "Zašto moram otići?" Erik se nasmiješio i odgovorio: "Zato što si shvatila svoju vrijednost. Ali ne brini, neću te pustiti da odeš bez suvenira." Uzme njen dlan i na njega položi sliku koja je obilovala bojama, vijugama, šarama i oblicima. "Nekima će ovo biti obična slika, bez puno smisla, nekima neće biti lijepa, ali ti ju čuvaj i nikada ne zaboravi što si ovdje naučila." Nakon što je Erik izgovorio ove riječi, Maja ponovno osjeti snažan miris koji je osjetila kada je prvi put došla na Polje. Ista sila ju digne u zrak i prije nego što je trepnula, našla se ponovno na istom putu prema svome domu. Pored nje stajala je bijela ruža s ružičasto crvenim mrljama. Maja je obrisala jednu suzu i potrčala kući.

Htjela je žarko svima ispričati sve što joj se dogodilo, ali znala je da joj nitko ne bi vjerovao. Umjesto toga, sliku je uokvirila i stavila iznad kreveta da ju uvijek podsjeća na Polje Šarenih Ruža. Sljedećih dana, Maja je bila odlučnija i ponosnija nego ikad. Borila se za ono u što je vjerovala, bila je ono što jest. I zaista, nakon nekog vremena, u njen život ušao je dječak po imenu Luka koji ju je neodoljivo podsjećao na Erika. Postali su najbolji prijatelji, a njihovo prijateljstvo traje još i dan danas, godinama kasnije. "Majo!", ponovno se zadere mama i trgne Maju iz razmišljanja, "Jesi li pospremila sobu? Luka je već na vratima!"