GRAD NA OBLACIMA

"Marko, brzo se probudi! Moraš doručkovati i krećemo na put!" vikala je majka. Marko se nevoljko probudio i krenuo prema prozoru. Bilo mu je još prerano, htio je da ga sunčeva svjetlost razbudi. Kao i svakoga dana razmaknuo je zavjese i posegnuo za bravom koja je već napola bila otvorena. Širom je rastvorio prozor i pogledao u čudu. Protrljao je oči jer mu se činilo da sanja! Trčao je kao vjetar po stubama u želji da sa svima podijeli ono što je vidio. Nije mogao vjerovati! Tražio je majku po kući da joj vikne sretnu vijest! Oblak, ljudi moji, pravi oblak! "Naša kuća je na oblaku", vikao je, "na pravom pravcatom oblaku!" Majka ga je blijedo pogledala i rekla: "Molim te, smiri se, što to pričaš? Zar ne vidiš da žurimo? Doručkuj i odi se spremiti." "Ali mama...", viknuo je uzbuđeno. "Ništa mama, nemam vremena sada za tvoje priče, kuće ne plutaju na oblaku. Požuri!" Požurio je hodnikom do ureda svoga oca ne bi li s njime podijelio svoje uzbuđenje. "Tata, tata! Naša kuća je na oblaku! Vidio sam kroz prozor, sve je u bijelom dimu, kao na oblaku!" "Marko molim te, zar ne vidiš da radim. Imam još toliko toga za dovršiti prije puta." Pokušao je i kod sestre, ali ona se igrala svojim lutkama i nije ga previše doživjela. U Marku se javilo duboko razočarenje. Zašto ga nitko ne shvaća ozbiljno? Pa koliko se često događa da ti kuća završi preko noći na nebu i da pluta na oblaku? Kako to nitko nije razumio? Tužan je krenuo do svoje sobe, otvorio prozor i kristalnim očima punim nade gledao vani. Nije se ništa vidjelo. Samo gusti bijeli dim. Pružio je ruku ne bi li ga uhvatio, ali dim se raspršio pred njegovim dodirom. Zamišljao je beskrajno nebo i svemir u kojem se sada nalazi njegova soba. On plovi na oblaku ljudi dragi! A vi ste još uvijek na zemlji, neki još i spavaju. On plovi beskrajnim nebeskim svodom! Ali njegovi roditelji mu ne vjeruju, možda ipak sve samo umišlja. Obeshrabren, obukao se i otišao doručkovati. "Marko, znaš da te volim, ali zbilja, raditi takvu dramu oko ničega. Imaš bujnu maštu. Znaš da žurimo. Ne postoji kuća na oblaku niti išta slično tome." Nakon sat vremena, obitelj je skupila svoje kofere i krenula prema izlaznim vratima. Tata ga je zaustavio i rekao mu: "Marko, kuća u oblaku ne postoji, sve si to zamislio." Marko je tužno prilazio vratima. Majka je zgrabila kvaku, otvorila vrata i pogledala vani. Otvorila je oči u čuđenju, a zatim je pognula glavu. Vani je bila gusta magla, takva kakvu već godinama nije vidjela. Cijela obitelj je u tom trenutku shvatila da je Marko bio u pravu. Kuća jest bila obavijena bijelim dimom, kuća jest plovila na oblaku, Marko je govorio istinu. Shvatili su tog trenutka, nikada više neće podcijeniti moć djetetove mašte.